Lokacija: Prag / Forum Karlin / Češka
Datum: petak, 15.02.2019
Drugi dan petodnevne epopeje punе koncerata na relaciji Austrija-Češka (i prije povratka u Sloveniju, s još jednim povratnim usputnim zaustavljanjem u Austriji), nastavio se za RockLine, nakon posjeta koncertu Uriah Heep u Beču 14.02.2019, i sljedećeg dana, kad je bio petak, 15.02.2019. S nesmanjenom žestinom i fokusom bistrim kao suza, potpuno koncentrirani, idemo dalje. Zašto se, dovraga, putuje tako daleko ako za to nema potrebe? Tog dana su u Pragu naime nastupili Uriah Heep zajedno s U.D.O. Oba benda izdala su prošle godine izvrsne nove studijske albume. Turneje obiju skupina nekako se lokacijski i terminski preklapaju pa se pokazala idealna prilika da skupine u Pragu spoje nastupe u jednu spektakularnu zajedničku koncertnu večer. Uriah Heep s albumom »Living The Dream«, a U.D.O. sa »Steelfactory«, jednim od najboljih studijskih dosega u karijeri skupine kojoj zapovijeda jedinstvena figura Uda Dirkschneidera.
Ujutro dakle krećemo iz moravskog dijela Češke (Dolni Dunajovice), a u tri poslijepodne već smo smješteni negdje u Pernerovoj ulici u Pragu, nekih stotinjak metara od mjesta održavanja Forum Karlin. Kako i samo ime nagovještava, u gradskoj četvrti zvanoj Karlin. Nakon brzog skoka u sam stari dio Praga, gdje su cijene konkretno napuhane, a razlika između cijene piva u strogom centru, gdje za njega odbrojiš skoro četiri eura, i na periferiji, gdje se cijene mjere jedva eurom ili manje, prilično je šokantno, ali ne i neočekivano iskustvo. Turizam usred veljače srećom nije toliko razmahan usred Praga, iako čovjek još uvijek doslovno hoda po »Azijcima«, koji dominiraju i u svim trgovinama »na malo«.
Put u Prag ovaj je put bio naprosto obvezujući jer se prošle jeseni U.D.O.-u pridružio nitko drugi nego slovenski basist Tilen Hudrap. Tilen je izuzetno cijenjen u svijetu metala. Dakle. Inozemstvo ga je pronašlo (a i on njega) i nakon otkrića njegovih talenata i kvalitete dodijelilo mu ovo priznanje. Otkrili su ga veterani old school US speed/thrash metala Vicious Rumors s kojima je izdao koncertne dokumente i studijski album, to su u ono vrijeme prepoznali i legendarni Bay Area thrasheri Testament, kojima je pomogao na turneji i na njoj mijenjao »božanstvo bas gitare« po imenu Steve DiGiorgio. Kasnije su ga teutonski njemački thrasheri Paradox pozvali na suradnju na njihovom novom studijskom albumu, a potom su časno priznanje našem glazbeniku dodijelili čak i pionirski nizozemski death metalci Pestillence, s kojima je također snimio album i odradio hrpu turnejskih nastupa. Da te uzme pod okrilje sam presvijetli Udo Dirkschneider, oštro budni i pedantni Nijemac, koji pri slijeđenju načela reda i discipline te savjesnom ispunjavanju zapovjeđenih postulata ne poznaje nikakvo kolebanje, a kamoli šalu, posebna je čast i priznanje. Dakle. Dolaskom u Prag RockLine je nekako u maniri navijanja naprosto morao biti tamo, jer je slovenske boje u metalu tog dana branio naš Tilen. Značenje Tilena Hudrapa za slovenski metal u svemu što je taj glazbenik postigao do danas nije ništa manje nego što je Dončić u košarci. Samo što Slovenija i Slovenci to zasad opet ne znamo, ne želimo otkriti ili si to jednostavno ne želimo priznati. A taj je zadatak umjesto nas opet obavilo inozemstvo. Kao npr. u slučaju Laibach ili Jožeta Plečnika. Tilen piše povijest slovenskog metala i izvan naših granica i naš je jedini glazbenik, možemo reći i šire, glazbenik iz tzv. »balkanskog bazena« (od Slovenije do Crnog mora), kojem je uspjelo ono o čemu njegovi vršnjaci sanjaju. A njih nije malo. Da dođeš do te pozicije, moraš biti ekstremno dobar. U svemu. Konkurencija je izuzetna i krivi koraci nisu dopušteni. Sve to treba uvodno zapisati. Već samo zato da Republika Slovenija jednom otisne barem poštanske marke s njegovim likom.
Vrijeme je brzo prolazilo. Osam je navečer. Nažalost, propustili smo izvrsne australske hard rockere Dead City Ruins, koji prate U.D.O. na europskom dijelu »Steelfactory« turneje. Oni su nastupili već u sedam. Na redu su dakle bili U.D.O. Divovska pozornica. Ne toliko duboka koliko duga. Opremljena turnejskom »Steelfactory« kulisom. Obećavao se veliki spektakl u društvu vokala koji je jedna od definicija heavy metala. Udo Dirkschneider. Čovjek, mit i legenda. Ništa manje, ništa više. Kad stupi na pozornicu, trese se sve. Od sve njegove karizme i jedinstvenog vokala koji je, kako rekosmo, pojam koji je definirao metal. Udo Dirkschneider nastupa na svim koncertima nove turneje s ozlijeđenim koljenom. Liječnici su mu savjetovali da ipak ostane kod kuće, ali je čovjek u svojoj predanosti i nepopustljivosti sve savjete žilavo ignorirao kako ne bi iznevjerio svoje obožavatelje. »Steelfactory« turneja tako teče u punom zamahu. Još jedan razlog više za izuzetno poštovanje prema legendi.
Na pozornici se u izmaglici i crvenom svjetlu pojavi iza bubnjarske utvrde Udov sin Sven, u Karlinu zaore, na mjestu je okupljeno najmanje 3.000 glava velika masa. Svenu se pridruže još trojica mladića, i to: najnoviji gitarist Fabian »Dee« Dammers na lijevoj gitari, Andrey Smirnov na desnoj, između spomenutih Nijemca i Rusa, a bliže lijevo prema Dammersu Slovenac, to jest naš Tilen Hudrap na basu. Bend zagrize u Tongue Reaper, a pogled se naravno zaustavi na znamenitoj silueti i karizmi bez premca. Udu Dirkschneideru. Do kraja rastrgano. Tilen, Dee i Andrey se pod topovskim torpedom Svena razlete po pozornici, a Udo vrišti kao vražji i to uz nezanemarivu činjenicu da će u travnju ove godine napuniti krepkih 67 godina. I kroz sat i pol dugačak nastup snaga mu ne popušta.
Bend je dakle konkretno osvježen, a istodobno potentan kao dugo nije. Dammers je učinkovito nadopunio Smirnova na pozornici. I na solažama. Nadopunjuje ga i karizmom, i jednostavno. Time što fenomenalno paše na pozornicu i time u U.D.O. ekipu. Nešto što nam je nedostajalo od vremena kad je tamo svirao još Kasperi Heikkinen. Na prvi pogled u tom je pogledu skoro teži zadatak pripao našem Tilenu, koji je morao popuniti prazninu na poziciji basista nakon odlaska znamenitog Fittyja Weinholda, koji je u U.D.O.-u odslužio čitavih 22 godine karijere. No Tilen je za zamah bolji basist, koji je povrh toga još neusporedivo izvanredno tehnički potkovan i u tom pogledu znatno bolje usavršen (ne može svatko stati u cipele Stevea DiGiorgia). S obzirom na elementarnost svete jednostavnosti koju slijedi znamenito tesanje rifova po kojem prepoznaš glazbeni karakter sastava U.D.O., Tilen kod U.D.O.-a drži ravnije linije i kopa po basu izdašnije i trzalicom. Zato može istodobno biti i opušteniji kad trči po pozornici. Trojica agilnih mladića tako nevjerojatno nabrušeno iskorištavaju pozornicu i kreću se po njoj vrlo instinktivno, iako stvar djeluje možda uvježbano. Kad je jedan od dvojice gitarista na solaži, druga dvojica se ramenom uz rame pomaknu na suprotni kraj pozornice (drugi, naravno, pripada Udi) i pozornica djeluje stalno puno iskorištena. Udo se u svom stilu više puta ramenom nasloni čas na jednog, čas na drugog gitarista (osobito u solažama). To je oduvijek rado činio. I u vremenima s Accept. Uvodni dio prije Hungry And Angry posebno je zanimljiv jer pripada predstavljanju ritam sekcije. Prvi upada u ritam Sven i zapali publiku. Za manje od pola minute pridruži mu se Tilen, koji je tako posve sam, svojim udarnim diktatima, podigao na noge 3000 glava veliku masu Foruma Karlin. Upravo se tu posebno osjetilo da Tilen unatoč svojoj mladosti već ima ogromnu koncertnu kilometražu, iskustva, pa i rutine. Tako samouvjereno, opušteno i zagrijano angažirano je komunicirao s publikom u tom trenutku.
Udo je oko sebe novo doista okupio ekipu vrhunskih mladih glazbenika koje razdire želja za dokazivanjem i naravno iznad svega želja da naprosto bezgranično uživaju na pozornici. Bez obzira na to što ne znamo koliko ga je ružno te večeri probadalo u koljenu, Udo je u takvoj ekipi djelovao vrlo regenerirano, osvježeno, pomlađeno i kao da doživljava novo proljeće. U svojoj znamenitoj pozornicnoj pozi, odnosno položaju, kresao je klasiku za klasikom. Svojim ekstremno visoko vrištećim, na trenutke zahtijevano zloslutnim, taman dovoljno tamno okultnim vokalom, začas je privezao publiku uz sebe. U izvedbi ostaje prodoran, uspješno hvata i najviše registre, u kojima zadržava zahtijevanu izvedbenu snagu na najvišoj razini. Vokal koji trese. Doslovno.
Novi album »Steelfactory« zauzima lijep dio izvedbenog repertoara i dobro je tako, jer je zaista izvrstan pa je teško određivati njegove vrhunce, tako kvalitetno stoje pjesme na njemu jedna uz drugu. Bend je nakon uvodno nakostriješenog Tongue Reaper prešao na izvrsnu Make the Move. Objema su s novog albuma društvo u nastavku činile još zarazna Rising High, melankolična In the Heat of the Night, nabrijana i zabavna Hungy And Angry, dok je bend svečano zaključio redovni dio nastupa himničnom One Heart One Soul s jednim od najpogođenijih »sing-along« refrena.
Dugogodišnji sljedbenici skupine naravno su došli na svoje, jer je bend ostatak repertoara lijepo opteretio raznim erama djelovanja. Kao i uvijek posebno mjesto u repertoaru nosi jedna od najboljih skladbi skupine, to jest »Solid« klasika Independence Day. Skladba izuzetno zarazne vodeće fraze u koju se zakopa bas te izvanrednog gradiranog razvoja s velikim refrenskim krešendom. Posebno mjesto u opusu skupine nosi i izvanredna polubaladna I Give As Good As I Get (»Rev-Raptor«, 2011), kojom je bend na sredini razelektrizirao oktanskim izgaranjem nabrijanu atmosferu. Zanimljivo je da je Udo na pitanje poznaje li netko album »Faceless World« naišao na vrlo hladan odgovor brojne publike, a bend se potom prihvatio izvanredne Heart Of Gold, koja je isporučila jedan od vrhunaca koncerta. Naravno, Udo je s kompanijom uštedio za finale »Animal House« klasike. S iznimkom odlične balade In the Darkness, koja je ipak bila uklopljena u sredinu koncerta. Prvi dodatak otvorio se izvrsnom Holy (»Holy«, 1999), koju je očekivano naslijedio razbijač Animal House, a drugi je otvorila Man And Machine (»Man And Machine«, 2002). Bend je zaključio nastup (očekivano) s They Want War (»Animal House«, 1987). Iz repertoara su ispali albumi: »Mean Machine«, »Time Bomb«, »No Limits«, »Thunderball«, »Dominator« i »Decadent«, ali je bend izveo još dvije »Steelhammer« točke (Metal Machine, A Cry of A Nation), s »Mission No. X« odjeknula je već prilično rano na set listi razvratna 24/7, a također se U.D.O. nisu izbjegli izvedbe dviju točaka albuma »Mastercutor« (Mastercutor, Vendetta).
Bomba. Briljantan nastup. Očito je Udo u ekipi pronašao pobjedničku formulu i bend je priredio doista vrhunski špil. U svemu. Možda ih je na to dodatno raspalila činjenica da iza njih na pozornicu stupaju i Uriah Heep. Ako sam iskren, ja sam U.D.O. kroz sve ove godine na pozornici i sam izuzetno nedostajao. Prvi put sam ih gledao 25.5.2004 u Ljubljani, kad je na koncertu bilo jedva stotinu posjetitelja a potom 2009. još dvaput na festivalskim lokacijama (Bang Your Head!!!, Wacken Rocks South), ali su tada nastupili sa skraćenim repertoarom. Uvjerljiva predstava koja odražava novopronađenu snagu i zamah, što odražava nova ekipa i vidno pomlađeni vokalist legendarnog pedigrea, koji se inače po očekivanju kretao po pozornici oprezније i radije se »solitarno« držao svoje pozicije, što uopće nije upadalo u oči. Da čovjek nije znao da ga peku problemi s koljenom, ne bi skužio da je s Udom uopće nešto krivo. Jednostavno. Vokal preuzima svu pozornost. Prodoran i karakterno posve unikatan vokal koji Udu fantastično služi u zrelim godinama. Nadajmo se da je čovjek s novom ekipom pronašao novi elan i da će ustrajati u glazbenom poslu i u narednim godinama. U ekipi naime ima mlade, marljive i nevjerojatno talentirane glazbenike, opterećene mladenačkim žarom, izvedbenom žeđi i strašću, a to Udo naprosto mora znati iskoristiti.
Treba reći da su nastupi obiju skupina bili nešto kraći jer su bili ko-headlinerski. U.D.O. su iz set liste izostavili Timebomb, a Uriah Heep su u nastavku nakon uvodne jurišnice Grazed By Heaven nemalo iznenadili kad su koncert nastavili kar s »Abominog« klasikom Too Scared To Run. Iz set liste naime je ispala Return to Fantasy i na sredini najnovija, inače odlična Knocking At My Door. Ipak, bend je izbacio više energije nego dan prije u Beču. I Bernie, koji je crvene čizme zamijenio zebrastima, otpjevao je na višoj i za njega zahtijevanoj razini. Klijentela je ostala u Karlinu i zanimljivo je da publika nije bila previše opterećena preferiranjem jedne ili druge skupine, što bi moglo rezultirati djelima »krajnosti«, da bi recimo dio posjetitelja nakon U.D.O. koncerta odlazio kući.
Mick Box sa svojim karakterističnim kretnjama kojima djeluje kao vrač, pravi gitarski šaman, ponovno zapanji svojim magičnim dodirom i ponovno mu Bernie teatralno otpuhne gitaru, nakon atmosferičnog zaključka jedinstvene July Morning. Ovaj put Bernie pronađe put do prikladnog monitora i iskoristi ga za sjedalo. Bernie je July Morning oduvijek rado pjevao tako da bi se u uvodnoj kitici sjeo na neki od raspoloživih pozornicnih monitora. Mick je tu klasiku popratio uvodnim obraćanjem da je nastala iz triju različitih vodećih motiva koje su Uriah Heep naknadno »zalijepili« u jednu kompoziciju. Zapravo kompleksnija tvorevina na cijelom »Uriah Heep jelovniku«, ostaje dio željeznog repertoara i jedan od vrhunaca svakog Uriah Heep koncerta. Istodobno se bend izdašno instrumentalno razmahao i u drugoj polovici izvrsne nove Rocks On The Road (»Living the Dream«, 2018) te naravno posebne verzije skladbe Look At Yourself, koja zauzima skoro 15-minutni format s produljenim izlaznim jamom svih četvorice glazbenika. Na ovoj turneji izvode Uriah Heep klasiku Gypsy bez uvoda na Hammond orguljama, koji se inače nalazi na izvorniku albumskog prvijenca »Very ‘Eavy… Very ‘Umble«. Priča za sebe na ovoj je turneji ponovno čarobna Rainbow Demon (»Demons And Wizards«, 1972). Bend zaključi koncert po očekivanju nevjerojatnom Lady In Black, gdje se u pjevanje uključi konkretan dio publike. Nevjerojatna kompozicija, majstorija izvedena na samo dva akorda (A mol, G dur) i doista je nevjerojatno kakav izvedbeni »izvor« i domet postiže. U dodatku su svi zahtijevali Easy Livin’, a prije toga smo dobili jedinu skladbu s »The Magician’s Birthday« (1972), inače izvanredni Sunrise.
Bend je u Pragu djelovao priličnо svježije i regeneriranije nego dan prije u Beču. Uriah Heep su isporučili još jedan odličan koncert, kako se od njih i očekuje. Turneja je terminski vrlo natrpana. To vrijedi i za U.D.O. Obje su se skupine sljedeći dan iz Praga preselile u moravski dio Češke. U.D.O. su nastupili u mjestu Jablunkov kod Ostrave, a Uriah Heep u Hluku, koji se nalazi nekako između Zlina i Brna. RockLine je tako sljedeći dan otputovao u Hluk da se još jednom na ovoj turneji pokloni Uriah Heep. Tu priče nije kraj. Dana 17.02.2019. naime su u, od Hluka 40 km udaljenom Zlinu, nastupili i U.D.O. No sve to slijedi u drugim RockLineovim zabilješkama koncertne odiseje, vječno našpičenih epskih razmjera.
Uz praško koncertno iskustvo nemoguće je razglabati o tome je li koja od skupina ukrala drugoj nastup. Naprosto su posve različite. U.D.O. su možda ostavili veći pečat zbog toga što pod tim imenom nisu već nekoliko godina nastupali te zbog divovske pozornicke kulise, koja je isporučila onu atmosfersku točku na »i«, dok su Uriah Heep, u svom ustaljenom stilu, naprosto nastupili samo s klasičnom pozornicnom rasvjetom i nekoliko dimnih zavjesa. Summa summarum. Dva izuzetna sastava. Dvije posve različite glazbene štorije koje su u spektakularnom spajanju na jednoj pozornici isporučile obilje nezaboravnih i jedinstvenih koncertnih slastoljublja.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
