Trajanje albuma: 57:56
Produkcija: V. Santura i Obscura
Datum izdanja: veljača, 2016.
Izdavač: Relapse Records
Ocjena: 10/10
Njemački progresivni death metalci Obscura u posljednje su četiri godine prošli kroz mnogo promjena. Nakon izlaska albuma »Omnivium« (2011.) u bend je došao novi basist, Linus Klausenitzer, a gitaristu Christianu Muenzneru dijagnosticirana je bolest živčanog sustava u lijevoj ruci, zbog koje je teško redovito svirao na turnejama. Njegovo se stanje postupno pogoršavalo pa su 2014. on i bubnjar Hannes Grossmann napustili bend zbog različitih glazbenih vizija s osnivačem Steffenom.
Obojica su se posvetila solo projektima i iste godine izdala svaki svoj album, »Beyond the Wall of Sleep« i »The Radial Covenant«, a sljedeće su godine udružili snage i s novim bendom Alkaloid snimili prvijenac »The Malkuth Grimoire«, tako da sada umjesto jednog imamo dva vrlo kvalitetna progresivna death metal benda.
No u Obscuri se stvari nisu smirile. U jesen 2014. održane su audicije za nove članove. Na bubnjevima im se pridružio Sebastian Lanser iz njemačkog jazz-metal benda Panzerballet, a na gitari Tom »Fountainhead« Geldschläger. Suradnja s potonjim trajala je samo dok se album pisao i snimao, jer su se razišli s njim i zamijenili ga sadašnjim gitaristom, Rafaelom Trujillom. Fountainhead je ipak ostavio snažan trag na novi zvuk Obscure.
Želim istaknuti da unatoč brojnim izmjenama članova nikad nije došlo do onih internetskih ispada na koje smo se u zadnje vrijeme sve više navikli. Nakon što sam objasnio promjene u postavi benda i njihov mogući utjecaj na zvuk novog izdanja, posvetio bih se samom albumu.
Akroasis je treći dio ciklusa od četiri konceptualna albuma na koje je snažno utjecala njemačka filozofija, a koju još jedini preostali osnivač, frontman Steffen Kummerer, tumači na svoj način i predstavlja u znanstvenofantastičnom obliku. Koncept je nastao dok se pisao album »Cosmogenesis«, ujedno prvi od četiri, i govori o nastanku svemira i života. Sljedeći album »Omnivium« predstavlja opću evoluciju i razvoj te prijelaz iz fizičke egzistencije u spiritualnu. »Akroasis« nadograđuje tu temu, a nagovještava i početak kraja, o čemu više uskoro.
Sva tri albuma producirao je V. Santura (gitarist sastava Dark Fortress, Triptykon i Noneuclid), a grafike je izradio Orion Landau, koji je već surađivao s bendovima kao što su Dying Fetus, Nile, Origin, Necrophagist itd.
Zvuk i produkcija bez sumnje su najbolji koje je bend dosad imao. Unatoč izmjenama članova sve zvuči nevjerojatno kao Obscura, pa da nisam pratio sve te promjene, bio bih uvjeren da je postava ista kao na prošlom albumu. Bubnjevi i bas odlično su snimljeni, zbog čega gitare zvuče vrlo puno, u miksu se ništa »ne izgubi«, a cjelokupna zvučna slika iznenađujuće je čista za ovaj žanr. Vokal je sirov i odlično sjeda na zvučnu kulisu, a najviše zvuku benda doprinosi naravno sedmožični fretless bas gitara, koju Linus zaista odlično vlada. Najveća pohvala s moje strane ide bubnjaru Sebastianu, koji izbjegava najveći problem modernog death metala – prezasićenost. Linije služe glazbi, a dinamične kompozicije stvarno djeluju kao smislena cjelina.
Akroasis počinje udarnom skladbom »Sermon of the Seven Suns«, koja nas već od samog početka podsjeća na snažan utjecaj bendova poput Cynic, Atheist i Death na zvuk Obscure. Čuje se i nadogradnja ritmike te dodatak jazz-fusion elemenata. S gledišta koncepta očito je da će album krenuti u novom smjeru, jer tekst govori o samouništenju života nasuprot evoluciji. Ta razorna sila prikazana je kao kozmičko svemoćno biće u skladbi »The Monist«, koja album nastavlja u klasičnom stilu benda. Monist je osuđen na to da će uvijek iznova podbaciti i razmišlja o tome da ponovno pokrene ciklus života, ali kao nešto savršenije, manje podložno propadanju, što i učini u sljedećoj skladbi – »Akroasis«, ujedno skladbi koju bih preporučio svakom novom slušatelju žanra. Riječ je o savršenom spoju tehničnosti i melodičnosti, komad vrlo brzo uđe u uho, a da pritom ne žrtvuje svoju kompleksnost. »Ten Sepiroth« nastavlja temu stvaranja višeg živog bića. »Ode to the Sun« je točno ono što kaže naslov, a tematski i glazbeno me na trenutke podsjeća na neku tehničniju verziju Gojire. »Fractal Dimension« je vrhunac novonastalog života, govori o njegovoj savršenosti i harmoniji, a letimično podsjeća na komade Hannessa Grossmanna. »Perpetual Infinity« pak ističe činjenicu da je, bez obzira na moral ili vjeru, sav život, pa i najsavršeniji, osuđen na smrt.
Na kraju slijedi petnaest minuta dug početak kraja, komad naslova »Weltseele«. Monistovo stvaranje života pokazuje se kao svojevrstan začarani krug i daje nam osjećaj da će i tome prije ili kasnije doći kraj. Napisali su ga Linus i Tom, koji je vjerojatno imao glavnu riječ, jer je to najviše »drugačija« skladba na albumu, a nadam se samo da među Tomom i Steffenom nije ostalo zamjerki i da će sljedeći album krenuti upravo u tom smjeru. Steffen je u intervjuu rekao da će sljedeći album biti rekvijem i da bi ga htio snimiti s orkestrom, koji je slučajno prisutan u ovoj skladbi. Sveukupni dojam koji dobijemo slušajući je da se ovom skladbom počinje uništenje svemira koji je Obscura stvarala zadnjih osam godina. Svemoćni stvaratelj, nesposoban postići svoj cilj, unatoč svojoj svemoći osuđen je na propast. Poruka koju nam album na kraju prenosi jest da smo, bez obzira na religiju, znanstvenu ili filozofsku usmjerenost, svi osuđeni na smrt, što vjerojatno služi i kao uvod u sljedeći album.
Naravno, svatko tekstove i koncept može tumačiti na svoj način, a žao mi je što većina obožavatelja benda previdi tekstove jer se usredotočuje samo na glazbu. Tekstovi su zaista vrlo kompleksni, no ipak lijepo oblikovani i dobro ukomponirani.
Ako bih sve sažeo, Akroasis je drugačiji album od ostalih, što je nakon svih izmjena članova postave naravno logično. Ne bih ga ocijenio kao bolji ili lošiji, nego kao drugačiji. Bend nije otišao u neki specifični ekstrem svog zvuka, nego je nadogradio sve aspekte koji ga čine posebnim.
Steffen Kummerer dokazao je da je glavna pokretačka snaga benda Obscura, a Akroasis je dokaz da dobro zna što radi. Stvorio je album koji ima potencijal svidjeti se i zaljubljenicima u tehnički death metal i »općenitijim« metalcima. Tehničnost i kompleksnost su prisutne, ali ne u tolikoj mjeri da bi štetile glazbi.
Autor recenzije: David Bordon
Skladbe:
- Sermon of the Seven Suns
- The Monist
- Akróasis
- Ten Sepiroth
- Ode to the Sun
- Fractal Dimension
- Perpetual Infinity
- Weltseele
Glazbenici:
Steffen Kummerer – Vocals, guitar
Tom Geldschläger – Guitar
Linus Klausenitzer – Bass guitar
Sebastian Lanser – Drums
