Čudna su vremena bila za praoce metala Black Sabbath prije trideset godina. Blago rečeno čudna. Cijeli je svijet tada upijao sve što je zvučalo razorno i bilo producirano u zvjerskom žaru distorziranog vampiriziranja, a ustrajno je odbacivao sadržaj albuma Black Sabbath nastalih nakon debakla »Born Again« (1983). Grupa koja zapravo nikad nije snimila loš album, a opet grupa s izrazitim usponima i padovima koji su dosta ovisili o tome tko je u određenoj eri benda obnašao dužnost glavnog vokala. Iza Ozzy ere stajala je falanga najvrišteće strane fanova koji su svojim fašizmom prema Black Sabbathu iz osamdesetih zamalo »uvjerili« cijeli svijet, ako ne i cijelu glazbenu industriju, da Black Sabbath naprosto ne mogu biti Black Sabbath ako u postavi nema Ozzyja. Niz nespretnih odluka tadašnjeg menadžmenta benda, nefleksibilnost i nezainteresiranost izdavačke kuće te stalne promjene u postavi, zbog kojih publika ni tjedan unaprijed nije znala tko je pravi član grupe, uzeli su svoj danak, pa su Black Sabbath postajali sve zgodnija meta sarkastičnih etiketa u glazbenim medijima, što sigurno nije bilo dostojno ugleda jedne od najenigmatičnijih grupa rock and rolla svih vremena.
Esencija je tako živjela dalje u prstima »Riffmeistera« Tonyja Iommija, kako god se već očitovala. Pokazalo se da je Iommi rješenje našao u svom imenjaku i pjevaču Tonyju Martinu. Nakon što je priča s Ozzyjem zaključena i nakon što je bend vrlo hrabro krenuo u osamdesete ikoničnim albumom »Heaven And Hell«, kojem je potreban produkcijski zalet dao legendarni i nažalost pokojni Martin Birch, taj je uvjerljivi trenutak transformacije s Ronniejem Jamesom Diom u postavi jedva izdržao s manje nadahnutim »Mob Rules«, da bi sljedeći korak Iommi odmjerio posve u krivom smjeru i spetljao se s nekompatibilnim vokalom iz postave Deep Purple Mk II, to jest s Ianom Gillanom. Nakon potpunog »brodoloma« i dodatnog tjeranja glavobolja iskustvom s albumom »The Seventh Star« (1986) i »pobjeglim« Glennom Hughesom, uslijedilo je oživljavanje grupe s izvrsnim novim vokalistom Tonyjem Martinom. Ta posve nova inkarnacija Black Sabbatha, s jedinim originalnim članom, gitaristom Tonyjem Iommijem, stvorila je tako kroz albume »The Eternal Idol« (1987), a za njim »Headless Cross« (1989) i »Tyr« (1990) uzastopni trolist studijskih dokumenata koji su kvalitetom dorađivali i nadograđivali jedan drugoga. Unatoč izvrsnoj novoj glazbi, tadašnji su Black Sabbath u očima publike ustrajno »blijedjeli«. Tu bijedu situacije u oštrom je kontrastu pojačavala i produbljivala slava koju je na drugoj strani uživao nitko drugi nego Ozzy.
Ako se vratimo još malo u 1987., u okruženju nesigurne stabilnosti konačni se materijal na albumu »The Eternal Idol« i dalje vrlo dobro snašao, premda je Iommi doživio ružno osipanje članstva još prije nego što je uspio dovršiti album. No glavno je da je Iommi uz sebe zadržao Martina, koji je u ovoj eri benda zapravo imao integralnu ulogu, tako da je grupa uopće izdržala i vjerodostojno prkosila dalje. U vrijeme albuma »Headless Cross« Iommi je napokon pronašao formulu sastava koja mu je jamčila lakši san.
Iommi je tako i na sljedećem albumu bio okružen istom postavom. Dakle, izvanrednim glazbenicima koji su slici skladbi isporučivali najbolje. Uz spomenutog Martina, dužnost bubnjara obnašao je Cozy Powell, bas gitaru vitlao je Neil Murray, a klavijature je svirao Geoff Nicholls. Iommi je naložio Martinu da napiše malo »veselije« i »vedrije« tekstove u odnosu na prethodnika »Headless Corss«, koji se oslanjao na petljanje s okultizmom, crnom magijom i đavolštinom. Martin, koji je oduvijek rado čitao povijesne štivo, nadahnuće je našao u nordijskoj mitologiji. »Tyr«, s naslovom koji označava nordijskog boga rata, nipošto nije konceptualni album koji bi se, s iznimkom trilogije što otvara B-stranu vinilnog izdanja (The Battle Of Tyr, Odin’s Court, Valhalla), prvenstveno bavio nordijskim božanstvima i njihovim zgodama, no Martinova tematika ipak silno godi skladanju, koje je gradilo dalje na onome što je Iommi stvorio na albumu »Headless Cross«. Vodeće gitarske fraze isporučivale su izrazitu dubinu i razornu probojnost, skladbe su ostale prožete Iommijevim, među svima prepoznatljivim i markantnim solažom, kakav može isporučiti samo ovaj jedinstveni glazbenik. Atmosfera nabijena čežnjom, melankolijom i teatralnom zloslutnošću mračnih vidika tako je prenesena na epski »Tyr«. Album pritom razvija i izrazitu muzikalnost koja zaobilazi »doom« momente, odnosno stil fraziranja koji je sedamdesetih, kroz polutonsko zavijanje, dozivao zlokobnost i izrazitu žalobu. »Tyr« je album kojim su se tadašnji Black Sabbath najdalje odmaknuli od svoje ere iz sedamdesetih. Ona se tek mjestimice nazire, a za to se brine esencija gitarskih čarolija Tonyja Iommija. No to nije ni važno. Stil, magija, kemija i esencija posve su drukčiji i nije ih ni vrijedno ni moguće uspoređivati s Ozzy erom. Bend je svoj domet razmetljivosti na albumu »Tyr« posebno pojačao.
Detaljnu analizu glazbene supstance albuma Tyr« možeš čitati dalje u slikovitoj recenziji, koju je davno za RockLine pripremio Peter Dr. ProgRock« Podbrežnik.
Mi radije pogledajmo još nekoliko drugih činjenica vezanih uz album »Tyr«. Grupa se u veljači 1990. vratila u studio da snimi nasljednika albuma »Headless Cross«. Dodajmo da je na turneji vezanoj uz promociju albuma »Headless Cross« 27. 9. 1989. grupa nastupila u Ljubljani, u dvorani Hala Tivoli. Predgrupa tog dijela turneje bili su Nijemci Axxis. »Tyr« je nakon albuma »Headless Cross« bio drugi za izdavačku kuću I.R.S. Records. Izašao je 20. 8. 1990. Na britanskoj ljestvici najprodavanijih albuma plasirao se na 24. mjesto, dok mu nije uspjelo probiti se na Billboardovu ljestvicu 200 najprodavanijih albuma, što se grupi dogodilo prvi put u karijeri. Grupa je objavila jedan singl, i to za skladbu »Feels Good To Me«, za koju postoji i video (na B-stranu stavljena je koncertna verzija skladbe Paranoid s listopadskog dijela turneje »Headless Cross« 1989.). Ta se skladba plasirala samo na domaću, britansku ljestvicu najprodavanijih hitova, gdje je zauzela skromno i brzo zaboravljivo 79. mjesto. U kakvu je nemilost tada bila gurnuta grupa, svjedoči i činjenica da su Black Sabbath bili prisiljeni otkazati posljednjih sedam datuma britanskog dijela turneje održane u potporu albumu »Tyr«. Razlog je bio premali broj prodanih ulaznica, a grupa prvi put u karijeri nije izvela koncertnu turneju po SAD-u.
Black Sabbath su u razdoblju albuma »Tyr« i dalje životarili na rubu upravo zbog nemilosrdnosti glazbenih kritičara i publike koja naprosto nije prihvaćala ni glazbu ni glazbeni smjer Black Sabbatha bez Ozzyja. Time su grupi učinili veliku nepravdu, jer su sva tri albuma iz druge polovice osamdesetih, izdana u postavi s Tonyjem Martinom na vokalu, vrlo kvalitetni i, bez lažne skromnosti, izvrsni dosezi koje grupa u razvojnom smislu sredinom sedamdesetih, odnosno s Ozzyjem u postavi, ni u snu ne bi mogla ni znala stvoriti. Nepravedno zanemareni »Tyr« u svakom je pogledu vrlo kvalitetan album, pun visokovibrantnih atmosfera, markantnih Iommijevih fraza, fenomenalnog Martinova pjevanja, probojnih i razornih udaraca Cozyja Powella te gravitirajućih basističkih linija Neila Murraya. “Tyr” vjerojatno najbolje razumiju i cijene svi koji su Black Sabbath otkrili prvo preko izdanja objavljenih izvan sedamdesetih. S druge strane, postoji prilično lijepa žetva sljedbenika grupe koji, za razliku od onih koji se kunu samo u eru s Ozzyjem, albume Black Sabbatha iz sedamdesetih ni ne njuše previše. Svakako su oni globalno gledano u velikoj manjini, ali ipak dovoljno dobar dokaz za zaključak da s albumom »Tyr« nikako nije šala.
Nažalost, kratko razdoblje stabilnosti i nada u daljnji umjetnički rast i konsolidaciju ekipe koja je snimila i »Headless Cross« i »Tyr« prekinulo je ponovno okupljanje Iommija s Butlerom i Diom za sljedeći album »Dehumanizer«, kojim Black Sabbath 1992. nisu ispunili visoka očekivanja. Ronnie je još jednom ostavio grupu na cjedilu, a Iommi se opet obratio Tonyju Martinu za pomoć, koji je progutao slinu, ukrotio (vjerojatno povrijeđeni) ego i pokazao veliku srčanost da se posljednji put vrati na olujnu palubu tadašnje ere Black Sabbatha.
Autor: Aleš Podbrežnik
