Nastupaju: Judas Priest / Saxon / Uriah Heep
Datum: ponedjeljak, 1. 4. 2024 (od 18.00h do 23.00h)
Lokacija: Beč (Wien) / Wiener Stadthalle – Halle D / Austrija
Stigao je i taj veliki dan! Praznik svih ljubitelja čelika, kože, zagorjelog motornog ulja i metala kroz vjekove! Spektaklu koji u jedan paket sažima tri izuzetno važna sastava za razvoj metala, a to su Judas Priest, Uriah Heep i Saxon, teško da se išta može približiti! Skupine kojima je svima zajedničko to da u današnjim postavama imaju po jednog originalnog člana, svaka su u svojoj eri komercijalnog vrhunca bitno utjecale na izgled današnjeg metala. Za Uriah Heep je tako taj uspjeh došao dvije godine prije nego što su Judas Priest uopće izdali prvi album, dok su Saxon bili jedan od ključnih bendova N.W.O.B.H.M. vala, koji je klasični metal postavio na svjetsku kartu. O biblijskim bogovima metala Judas Priest ni ne treba previše raspredati, jer su svojim vizionarstvom iz ploče u ploču definirali i brusili osnovne postulate koje je heavy metal usvojio. Heavy metal vjekova. Opus triju skupina koji je neuvenuo. Za sva vremena. Opus koji je međugeneracijski i glazba kojoj ostaješ vjeran i predan zauvijek! A upravo to drži heavy metal na životu. I kao što je u jednoj od zahvala na ovom koncertu u Beču, u stilu pravog metalskog propovjednika, rekao slavni vokalist Judas Priest Rob Halford: “Hvala vam što čuvate heavy metal!”
Wiener Stadthalle je najveće zatvoreno prizorište u Austriji! Prima dobrih 16.000 ljudi (tribine i parter zajedno). Prizorište nije bilo posve rasprodano. Na dan koncerta ostalo je još nekoliko sjedala na tribini, dok su ulaznice za parter potpuno planule već nekoliko mjeseci prije koncerta. Ulaznice za kategoriju ‘ispred pozornice’ pak su planule već početkom prošlog rujna. Te su večeri trume ljubitelja metala s Balkanskog poluotoka hrlile prema austrijskoj prijestolnici. Tu se zapravo okupila gotovo cijela slovenska metalska srenja!
Uriah Heep, koji su svojim prvim pločama u zlatnoj eri sedamdesetih definitivno utjecali na izgled ranih Priest, pa i Saxon, po strogom purizmu zapravo bi trebali biti headlineri turneje. Ali naravno, takav status pripada komercijalno najuspješnijima (Razlog? Od svih triju skupina te večeri, Priest su jedini kojima je u osamdesetima uspio pravi proboj na tlu SAD-a). Judas Priest, koji u zadnjoj dekadi doslovno proživljavaju pravu proljetnu renesansu. Legende doživljavaju pravi artistički procvat. To je potvrdio briljantni “Firepower” (2018, RockLine recenzija), a sada to potvrđuje i briljantni nasljednik “Invincible Shield” (2024, RockLine recenzija), koji je izašao dobra tri tjedna prije dolaska Judas Priest u Beč! Zanimanje za Judas Priest posebno je u zadnjoj dekadi ponovno poraslo. Širom svijeta. Nakon “Epitaph” turneje 2013. mnogi su nagovještavali da je to kraj puta, no Judas Priest su ubrzo nakon toga, sa silno angažiranim Faulknerom u postavi, izdali album povratka “Redeemer of Souls” (2014), koji je otjerao sve zle slutnje. Bilo je odlično promatrati osobito trume najmlađih posjetitelja, što je potvrđivalo da za heavy metal nema brige ni za budućnost.
Ali idemo redom. Sat je 18.45 i na pozornici su Uriah Heep. Legende, koje su prošle godine izdale aktualni studijski album “Chaos & Colour” (2023, RockLine recenzija), tri su četvrt sata nastupa iskoristile za izvedbu repertoara kojim su predstavile najnoviji album, a u preostalim raspoloživim minutama naravno su dostavile najpoznatije uspješnice. Ali koncert Uriah Heep od svega 45 minuta definitivno je premalo da bi utažio pravog ljubitelja ove skupine. Bend je odmah uspostavio dobro poznatu kulisu s naviklom Save Me Tonight s najnovijeg albuma “Chaos & Colour”, koju je naslijedila još jedna novija himna Grazed By Heaven s prethodnika “Living The Dream” (2018, RockLine recenzija). Kvintet kojim zapovijeda neuništivi gitarist Mick Box – ove godine puni 76 godina – uživo zvuči navijeno kao munja. Masivne fraze u kombinaciji s debelim Hammond zvukom Phila Lanzona, još uvijek izuzetno svjež, baršunast i energije pun vokal Bernieja Shawa, a pod svime armiranobetonska ritam sekcija s eksplozivnim bubnjarom Russellom Gilbrookom i izvanrednim melodičnim bas-gitarskim akrobatom, to je Dave Rimmer, ostaje strašna uživo. Slikovita! Grabežljiva. Riječ je o skupini koja neprestano svira. Nastupa na koncertima. I u zvučnom pogledu sve je štimalo. Naravno, svoje je dostavila i publika, koja se konkretno nagurala već do nastupa Uriah Heep, a u parteru je u prednjim redovima bilo posebno paklenski. Uz klasiku Rainbow Demon s “Demons And Wizards” (1972), još jednu noviju jurišnicu Hurricane i navijeno metalizirani tornado Free’N’Easy s “Innocent Victim” (1978), druženje sa skupinom prebrzo je prolazilo. No Uriah Heep su glavninu dinamita sačuvali za sam finale. Najprije ‘goropadnim’ rifom – to je klasika Gypsy u koju su upali izravno, bez Hammond uvoda (kakav bilježi studijski prvijenac), a nakon nje, kako se i očekivalo, uslijedio je Easy Livin’, koji je silovito zatresao temelje dvorane, a potom i završna klasika željeznog repertoara, akustična Lady In Black, uz koju je gromoglasno sudjelovala cijela Stadthalle!
Uriah Heep su još uvijek u odličnoj izvedbenoj formi. Ništa im ne izmiče, a sve čega se laćaju odiše nevjerojatnom radošću i zabavom koju skupina zrači i kojom odmah pridobiva publiku na svoju stranu. Ne čudi. Kilometraža je izuzetna, teško opisiva. Preobimna! Uriah Heep zadržavaju naboj i u 55. godini djelovanja. A kako izgleda, tome još nema kraja.
U 20.00 na pozornicu su izašli Saxon. Saxon su početkom ovogodišnjeg siječnja izdali novo prekrasno studijsko ostvarenje “Hell, Fire & Damnation” (2024, RockLine recenzija). Skupinom šefuje neuništivi vokalist Biff Byford, bez kojeg Saxon jednostavno nisu Saxon. Preživio je naime sve ere skupine. Jedini je u današnjoj postavi koja je prošle godine doživjela novu ‘ljepotnu’ preobrazbu, jer je umornog Paula Quinna zamijenio legendarni Diamond Head gitarist Brian Tatler, čime je udio prosječne obraslosti vlasišta u legendarnoj skupini ponovno viši! Saxon su, slično kao prije njih Uriah Heep, sat koncerta iskoristili za kombiniranje repertoara skladbi s najnovijeg albuma i klasika željeznog repertoara, koje na Saxon koncertu jednostavno ne smiju izostati.
I nastup ove veličanstvene skupine pratio je vrlo dobar zvuk, jezičavi Biff, koji je publiku majstorski podžigao tijekom performansa, dokazao je da je i dalje vražji frontmen, s odlično očuvanim vokalom, što su dokazale i s lakoćom zadržanom snagom odrađene najviše vokalne dionice. Bend je skladbe rasporedio tako da su prema repu seveda primat preuzimale klasike. Nove – uvodna Hell, Fire & Damnation, zatim Something in A Roswell, kao i Madame Gilloutione, nadopunjavale su klasike Motorcycle Man i And The Bands Played On, a bilo je i prvo iznenađenje, kad se skupina odlučila vratiti u repertoar naslovnu skladbu albuma “Sacrifice” (2013). Nakon polovice koncerta Biff pita publiku da bira između skladbi: Dallas 1. p. m, Crusader i Broken Heroes. Saxon nastavljaju s Crusaderom, koji prvi put doista konkretno ujedinjuje masu u pravu metalsku mantru uskrsnog ponedjeljka. Vrhunac za nešto zahtjevnije fanove tek slijedi! Biff opet pita: “Da sviramo Dallas 1. p. m. ili Broken Heroes”? “So let it be Broken Heroes!”, zaključuje kremeniti pjevač, a bend se laća klasike s “Innocence Is No Excuse” (1984), koju tek rijetko uvrštava u koncertne repertoare! Sigurno vrhunac druženja sa skupinom Saxon tog dana!
Saxon zadržavaju odličnu scensku formu! Tatler je definitivno donio novu svježinu, sa Scarrattom je više puta zauzeo frontalnu poziciju rame uz rame, a Tatler je na svoja pleća preuzeo i nekoliko nosivih solaža, među ostalim i u završnoj Princess Of The Night. Kad Saxon počnu kotrljati Denim And Leather, znaš da se sve bliži kraju! Tu je obvezni Wheels Of Steel, pa onda spomenuti veliki finale s Princess of the Night. Nedostajalo je vremena za još koju željeznu klasiku, jer su Saxon s velikom prednošću raspalili nabijenu dvoranu, koja je tražila još! Prije svega godi njihova scenska agilnost u zrelom razdoblju djelovanja. Podivljali basist Nibbs Carter i dalje je svoja priča Saxon koncerata, topovski prijelazi Nigela Glocklera pak dostavljaju samom sadržaju neprolaznih fraza čeličnog repertoara skupine, izdašan čar! Saxon dakle ostaju vrući! Za razliku od Uriah Heep, kod kojih je potpuno iznenađenje da su prihvatili ulogu predgrupe na ovoj turneji (njihove su turneje u pravilu uvijek bile headlinerske, pa i co-headlinerske), Saxon smo već gledali u takvoj ulozi. Najčešće su zagrijavali publiku na njemačkim, jesensko-zimskim turnejama nezaboravnih Motörhead.
Judas Priest, fokus većine koja je te večeri iz svih europskih smjerova dobrela u ‘bečku gradsku dvoranu’, počeli su koncert nekih 15 minuta kasnije nego što je bilo najavljeno. U cca 21.15. Nakon skraćenog uvodnog War Pigs njihovih birminghamskih zemljaka Black Sabbath i posebnog ‘turnejskog introa’, kulisa se spusti i Judas Priest, okupljeni na stepenicama bubnjarskog podija Scotta Travisa, poput hokejaške ekipe oko vratara, razlete se po golemoj pozornici, zauzmu svoje pozicije i zakotrljaju s novim udarnim jurišnikom Panic Attack u dvosatno metalsko misenje!
Vrlo dobar zvuk od prve do zadnje sekunde (na središnjoj poziciji između sedmog i četvrtog reda partera)! S biblijskim ‘mladićem’, moglo bi se reći razigranim metalskim djedom Božićnjakom Robom Halfordom u središtu i velikim ‘osloncem’ skupine zadnjih nekoliko godina, a to je gitarist Richie Faulkner, koji je do ovog dana već svladao sve vještine, običaje i navike teatralnog zauzimanja poza tijekom koncertnog performansa, Judas Priest su dokazali da im se produkcijom kakvu isporučuje aktualna “Invincible Shield” turneja nitko ne može približiti. Izuzetna ‘igra’ scenske rasvjete, kulise s projekcijama na golemim platnima u pozadini i naravno neprolazne klasike koje krase lik i djelo ove neprolazne skupine, pobjednička su kombinacija svega što možeš poželjeti na koncertu ovih metalskih velikana. Iz godine u godinu ovu su produkciju potpuno izbrusili. Do u tančine. I onaj poznati Judas Priest križ, koji su više puta spustili sa stropa tik do pozornice, dolio je ulje na vatru izuzetnoj dinamici razvoja događaja.
Judas Priest su kotrljali komad za komadom. Izuzetno je otkriće da Rob Halford više ne koristi teleprompter, što znači da je na novoj turneji ujedno rjeđe pokriven sunčanim naočalama, a ujedno i s velikom prednošću scenski agilniji nego ikad u zadnjih nekoliko godina. Tome dodaš izuzetnu vokalnu formu u zrelim godinama (čime se ne želi prikriti da dobiva i konkretnu podršku s miksete), već gotovo poslovično golemi karizmu te nevjerojatno suveren teatar i glumu kojom mu publika jede iz ruke tijekom koncertnog spektakla. Halford je Halford. Jedan i jedini! Jedna od najpoznatijih Ikona metala! I svaki put kad je bio na redu neki od njegovih čuvenih ‘scream-ova’, publika je od toga izdašno poludjela, pa je povratnim šundrom nagrađivala vokalnu pobjedničnost legendarnog frontmena, koji će krajem ovogodišnjeg kolovoza napuniti nimalo skromnih 73 godine.
A ostali? Scott Travis je izuzetan! Njegov stil doslovno je esencijalni suputnik svake izvedbene slike Judas Priest, kad god se popnu na pozornicu. Precizan kao sat, u raketiranju s dvostrukom pedalom i silovitoj kanonadi raznovrsnih rolova, nezaustavljiv i rušilački! Ian Hill, legendarni basist, zapravo u današnjoj postavi skupine uistinu njezin jedini originalni i osnivački član, sa vječnom, jedva primjetnom pozicijom u pozadini s desne strane, doduše ne stupa u središte. U središte pak stupa njegov zvečeći i zurećí bas, koji je tijekom koncerta bio stalno čujno prisutan začin bez kojeg jednostavno ne ide. I naposljetku, ‘rezervni’ gitarist skupine, njezin ‘šesti’ član i producent albuma Andy Sneap, koji na turnejama zauzima poziciju Glenna Tiptona (Tipton već lijepo mnogo godina boluje od Parkinsonove bolesti)! Politika skupine je takva da Andyju ne dopušta ravnopravnu poziciju koju uživa Richie Faulkner. Zato ne preuzima ni inicijativu pri soliranju, a ujedno je njegov scenski prostor koji može zauzeti znatno uže zacrtan od Halfordovog i Faulknerovog. To ne znači da Andy ne bi mogao učiniti išta što može učiniti Faulkner, samo što, kako nalaže interna politika skupine, naprosto ne smije!
Skupina je na setlistu uz Panic Attack s novog albuma dodala još dvije skladbe koje su njegovi definitivni vrhunci. Naslovnu skladbu i odličnu mini suitu Crown of Horns. U setlisti album “British Steel” (1980, RockLine prilog uz 40. obljetnicu izlaska albuma) naravno zauzima posebno mjesto, kao što ga zauzima i u samoj karijeri skupine. Bend je s njega izveo četiri skladbe, a posebno je oduševio povratak klasike Rapid Fire u koncertni repertoar. U odnosu na setlistu od prije dvije godine, kad su Judas Priest posjetili i Ljubljanu, skupina je ovaj put ostavila više inicijative svom opusu sedamdesetih. Posebno su oduševljavale izrazito mračna Saints In Hell s odličnog, a često previđenog “Stained Class” (1978, RockLine recenzija), te izvrsna ubilački pogubna i okultna Sinner s klasike “Sin After Sin” (1977, RockLine recenzija), dok su ostale još jedna ‘rogata’ skladba Green Manalishi with the Two Pronged Crown) i Hell Bent For Leather (obje s “Killing Machine”, 1978 – RockLine recenzija) s obveznom Halfordovom vožnjom motorom po pozornici, naprosto obvezne klasike željenog repertoara. Odlično je naposljetku bilo i da je autor ovog priloga prvi put uživo doživio jedinu “Defenders Of the Faith” (1984, RockLine recenzija) klasiku te večeri – izvrsnu Love Bites, koja uz scensku izvedbu posjeduje poseban demonski magnetizam! Ukratko. S Judas Priest setlistom teško išta može poći po zlu. I te je večeri u Beču bilo tako.
Posebni vrhunci svakog Priest koncerta uvijek su i Turbo Lover, koji je na pozornici naprosto ‘otrovan’ (šteta što skupina na svojim koncertima ne izvodi više još koju skladbu s albuma “Turbo” (1986, RockLine recenzija)) i naravno jedan i jedini Painkiller, koji pripada jedinstvenom Scottu Travisu! Faulknera je užitak promatrati. S nevjerojatnim žarom filigranske mehanike i dlakocijepstva proučio je studijske izvornike K. K. Downingovih i Tiptonovih solaža, a svakako velemajstor i sam dodaje svoje finese (osobito na najnovijim točkama – među njima je i Lightning Strikes, koji je još jednom podsjetio koliko je odličan i album “Firepower” iz 2018.)!
Promašaja na koncertu Judas Priest nema, a ne smije ga ni biti. Osim male peripetije tijekom izvedbe You’ve Got Another Thing Comin’ u početnom dijelu koncerta, gdje je u dijelu skladbe potpuno ‘zamukla’ Faulknerova gitara. I Halford je odlično vokalno svladao zahtjevan sadržaj. I ‘u uništenju’ s Painkillerom, koji na Priest koncertima uvijek čeka u samom finalu, odlično se držao!
Paket Judas Priest, Saxon i Uriah Heep te je nezaboravne i jedinstvene večeri usred austrijske prijestolnice većini posjetitelja dočarao upravo mokre snove koje neće zaboraviti do kraja života! U dobrih četiri sata ovog spektakla dobili smo baš sve po što smo došli! A povrh svega i odličnu uigranost sva tri benda. Događaj na koji si jednostavno došao, prepustio se i uživao, uživao i samo uživao. Do trenutka koji uz ovakve događaje uvijek dođe prebrzo. Neću reći nenajavljeno, iako ako se isključiš, takav osjećaj i nije neumjestan. U svakom slučaju, taj trenutak kojem se kaže kraj uvijek dođe prebrzo. Metalski titani i bogovi! Utjelovljenje. Jedinstveno i neponovljivo! S mjerom oduševljenja koje ne popušta, kao što ne popušta ni vatra u metalskim srcima! Vatra koja nas je ujedinila u jedno, začarala magijom, odvela i nepokolebljivo napunila neuvenućom energijom vječnih klasika metalskog univerzuma! To je to! Amen.
Tekst: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
Uriah Heep setlista:
1. Save Me Tonight
2. Grazed by Heaven
3. Rainbow Demon
4. Hurricane
5. Free ‘n’ Easy
6. Gypsy
7. Easy Livin’
8. Lady in Black
Saxon setlista:
1. The Prophecy (uvod)
2. Hell, Fire and Damnation
3. Motorcycle Man
4. Sacrifice
5. There’s Something in Roswell
6. And the Bands Played On
7. Madame Guillotine
8. Heavy Metal Thunder
9. Crusader
10. Broken Heroes
11. Denim and Leather
12. Wheels of Steel
13. Princess of the Night
Judas Priest setlista:
1. War Pigs (orig. Black Sabbath – snimljeni uvod)
2. Invincible Shield Tour Anthem (snimljeni uvod)
3. Panic Attack
4. You’ve Got Another Thing Comin’
5. Rapid Fire
6. Breaking the Law
7. Lightning Strike
8. Love Bites
9. Saints in Hell
10. Crown of Horns
11. Turbo Lover
12. Invincible Shield
13. Sinner
14. Metal Gods
15. The Green Manalishi (With the Two Prong Crown) (orig. Fleetwood Mac)
16. Painkiller
—dodatak—
17. The Hellion
18. Electric Eye
19. Hell Bent for Leather
20. Living After Midnight
21. We Are the Champions (orig Queen – snimljeni izlaz)
