Prije nešto više od tjedan dana navršilo se točno pola stoljeća otkako su Deep Purple svojim četvrtim studijskim albumom »Deep Purple In Rock« najavili novu eru rocka i vinuli se na svjetski pijedestal jedne od najvećih i najvažnijih skupina koje su oblikovale lice rock ‘n’ rolla, odnosno heavy rocka. Nakon tog albuma svijet rocka više nikad nije bio isti. Riječ je o jednom od temeljnih i najvažnijih djela u smislu evolucije stila i zvuka skupine, koje je svojom radikalnošću, poput domino efekta, izazvalo radikalizaciju zvuka i stila rock ‘n’ rolla. To je jedan od onih legendarnih, doslovno u kamen uklesanih rock albuma uz koji doista nije teško stvoriti mitsku legendu.
No put Deep Purple do tog bezvremenskog kamenja nipošto nije bio lak. Nakon triju albuma koji su doduše nagovještavali da je riječ o skupini potencijalno perspektivnih razmjera – svakako zanimljivih, ali prepoznatljivost (zasad samo s druge strane Atlantika) osiguravale su im obrade skladbi izvođača: Cream, Joe Stump, Jimi Hendrix, The Beatles, Neil Diamond, Donovan te Ike & Tina Turner. Bend se trećim albumom »Deep Purple«, koji je izašao u lipnju 1969., našao na svojevrsnoj umjetničkoj raskrižnici. Na tom je albumu Deep Purple zahvatila svojevrsna transgresija uklapanja psihodelično-progresivnorockovskih natruha. Nitko opet nije znao što očekivati u nastavku njihove karijere.
Zamisli samo. Početak sedamdesetih. Svijet se upravo budio iz mamurluka koji je izazvala hipijada s utikanjem cvijeća u cijevi pušaka. The Beatles su se raspali, Jimi Hendrix – čovjek koji je rock gitaru predstavio masama – iznenada je daleko prerano preminuo, a slavni »kralj guštera« Jim Morrison imao je pred sobom tek još nekoliko mjeseci prije nego što se pridruži Jimiju. Cream i Blind Faith ugasili su se jednako munjevito kao što su meteorski zasjali multimilijunskom prodajom svojih ploča. Ostali su The Kinks i The Who, koji su sredinom šezdesetih kroz svoj glazbeni arsenal počeli donositi višu razinu decibela. Doduše, nisu bili jedini, ali su u tome bili među prvima.
Početkom 1970. Black Sabbath su prvijencem te kovanjem izrazito teških rifova i grotesknih, »strašljivo-zlobnih« tekstova nagovijestili kamo se zaputila jedna od novih verzija rocka, utemeljena na naglašenim gitarskim frazama (heavy metal). S druge strane bili su tu Led Zeppelin, koji su do 1970. brzo izdali dva albuma. Njihov je zvuk stvarao sirovu i neukrotivu buku, opterećenu »blues roots« retorikom, razuzdanošću, ali i povremenim folk uvodima, koja je odbijala svako izjednačavanje s oznakom “heavy”. Deep Purple su albumom »Deep Purple In Rock«, ili skraćeno »In Rock«, tako ušli u savez nesvete trojke, koja je za lijepo razdoblje su-definirala razvoj rocka utemeljenog na favoriziranju nakostriješenih gitara. Uz svu opuštenu buku, za ono doba zaglušujuću, i šarenu virtuoznu razigranost koju je utjelovio »Deep Purple In Rock«, Black Sabbath djelovali su kruto, trapavo i grubo. Treći studijski album sastava Led Zeppelin, povrh svega začinjen akustikom i folkom, sa svojim se golemim arsenalom predstavljenih rifova nije mogao ni izdaleka mjeriti s “Deep Purple In Rock”. A uopće, »Deep Purple In Rock« bio je prepun šaljivog rondoa što ga je stvarala raznolika kanonada neukrotivog gitarskog fraziranja u kombinaciji sa stjenovitim zvukom orgulja.
Nakon prvijenca “Shades of Deep Purple” i njegova nasljednika “Book Of Taliesyn“, ni treći album “Deep Purple” skupini nije donio osobit napredak, osim što su je »zločesti« mediji na američkom kontinentu prestali uspoređivati s Vanilla Fudge, a istodobno je polako nagovještavao da se članovi prve postave Deep Purple polako razilaze. Jon Lord – u prvoj purple eri tihi vođa i vizionar skupine, Richie Blackmore i Ian Paice htjeli su se okušati u agresivnijem i tvrđem zvučnom pristupu, za što su osjećali da im Rod Evans i Nick Simper jednostavno neće moći stići ukorak.
Tako se Blackmore jednog dana obratio svojem kolegi Micku Underwoodu iz njihovih zajedničkih The Outlaws dana da mu preporuči nekog dobrog pjevača. Mick nije previše okolišao i predložio je da o tome pita kar Iana Gillana, koji je tada zajedno s Underwoodom djelovao u skupini Episode Six. Ne zaboravimo. Isti taj Mick Underwood kasnije je osnovao Quartermass, a Blackmore je s Rainbowima obradio jedini hit Quartermassa, skladbu Black Sheep of the Family. Ali to je već druga priča. No, nije bila tajna ni to da je Gillan već tada s Underwoodom i basistom Episode Six Rogerom Gloverom razvijao ideju da sami osnuju svoju skupinu, jer je osjetio da Episode Six ne idu nikamo. Tako su se Lord i Blackmore pri prvoj pravoj prilici uputili na koncert skupine Episode Six, a prije toga je Blackmore već telefonom obavio udvarački razgovor s Gillanom o mogućem pjevačevu pridruživanju Deep Purple. Gillan nije mogao zadržati novost za sebe i javio je to Gloveru još prije koncerta, pa je cijeli bend odmah shvatio da se usporedo s njihovom odvija još jedna priča. Richie se tijekom koncerta čak i sam popeo na pozornicu na zajednički jam sa sastavom. Sutradan su članovi skupine svojoj menadžerici Glorii Bristow obznanili Gillanovu namjeru da napusti skupinu. Svi su se složili oko pjevačeva odlaska, a u zamjenu za blagoslov Gillan je obećao da će savjesno ispuniti sve obveze koje ga vežu uz skupinu, uključujući sudjelovanje na preostalim već potvrđenim koncertnim terminima.
Budući da su Deep Purple tražili i basista, Gillan je već tada morao nagovještavati Gloveru da sam razmisli o opciji pridruživanja Deep Purple. No Glover, kao osnivač skupine Episode Six, nipošto nije želio ništa što bi moglo dovesti do raspada Episode Six. Napokon, bio je njezin član od dana »nula«. Sve se to događalo gotovo točno godinu dana prije izlaska albuma »Deep Purple In Rock«. Do Glovera su Deep Purple došli nešto teže, ali su naposljetku postigli konsenzus. 7. 6. 1969. Glover i Gillan javili su se Jonu Lordu doma. Ian i Roger predstavili su Jonu materijal koji su sami zajedno stvorili. Kako su Deep Purple upravo tog popodneva imali rezervirano snimanje, basista su mogli koristiti samo za snimanje i ni u kojem drugom kontekstu. Zato su to iskoristili tako da su snimili ranu verziju skladbe Hallelujah. Ona je bila zamišljena kao sljedeći singl namijenjen izdanju na američkom tržištu. Lord je bio dodatno oduševljen Gloverovim sviranjem, no Rogeru se ideja da Hallelujah izađe kao singl činila prilično bizarnom jer je sam smatrao da je skladba preplitka. Isto tako, Glovera je prvi susret s Lordom, Blackmoreom i Paiceom nasmijavao zbog njihovih frizura i općenito izgleda, koji je u Gloverovim očima za ono vrijeme djelovao staromodno. Sljedeći dan Glover je primljen u Deep Purple. Tijekom lipnja obje su skupine morale odraditi niz koncerata, a menadžeri Deep Purple (HEC Ltd.), Tony Edwards (kao »E«) i John Colleta (kao »C«), natuknuli su Gloveru i Gillanu da se u tom razdoblju drže što dalje od menadžerice Episode Six Glorie Bristow, jer bi ona vrlo vjerojatno mogla doživjeti živčani slom.
U novoj postavi Deep Purple su se tako krišom već sastajali i gradili dalje na skladbi Hallelujah, a Simper i Evans ni u snu nisu slutili što se priprema u pozadini, misleći da njihova mjesta u Deep Purple i dalje ostaju netaknuta. U jednoj od vremenskih »rupa« između nastupa postave Mk I, Blackmore i Lord rezervirali su prostor u Hanwell Community Centre, gdje je skupina u postavi Mk II prvi dan odradila nekoliko jamova, a sljedeći dan skladbu Hallelujah i snimila. Potom su rezervirali studio De Lane Lea, gdje su snimili i konačnu verziju skladbe. Tijekom srpnja i Deep Purple i Episode Six održavali su koncertne nastupe. Na jednom od datuma obje su skupine čak nastupile zajedno, a zanimljiv je bio Gloverov prvi susret s roadiejima. Kad je nakon nastupa počeo sam pospremati svoju opremu, odnekud se iznenada stvorio neki tip i rekao mu da nikako ne obavlja bez potrebe njegov posao, što je basista, nevikao na takvu komociju, snažno šokiralo.
U srpnju 1969. Evans i Simper polako su doznali za svoju sudbinu. Zbog toga nikako nisu našli razlog za pretjeranu radost. Štoviše. Bezbrižnog Simpera čak je zadirkivao prijatelj kad mu je telefonom natuknuo: »Čuo sam da navodno više ne sviraš u Deep Purple?« Nick mu to naravno nije vjerovao, ali tek nekoliko dana poslije tu je vijest pročitao u jednom od tiskanih medija. Postava Mk I svoj je posljednji nastup odsvirala početkom srpnja 1969. usred velškog Cardiffa, a već tjedan dana poslije Deep Purple održali su svoj prvi koncert u Londonu s posve novom, to jest Mk II postavom. Gillan je na tom koncertu prvi put u glazbenoj karijeri upotrijebio konge. S njima se mogao zabavljati tijekom duljih instrumentalnih dionica ostalih članova skupine. Sam je bio oduševljen. Prvi nastup skupine popratio je osobnom spoznajom da je pristup Deep Purple glazbi posve radikalan i vrlo apstraktan. Posve drukčiji od onoga kako su se glazbi u to vrijeme približavali npr. Black Sabbarth, Jethro Tull ili Led Zeppelin.
A što je bilo s Evansom i Simperom nakon toga? Ništa osobito posebno. Rod Evans se priključio sastavu Captain Beyond, a prije nego što je posve nestao sa scene, postao je još i frontmen »nesretnog krivotvorenog Deep Purplea«, koji je nakon pokrenutog sudskog postupka vrlo brzo ugašen. Simper je ostao u Londonu, gdje je osnovao grupu Warhorse, a kasnije se othranjivao kao soboslikar i slikar. Uopće, on se teško pomirio s načinom na koji su se Deep Purple riješili dvojice glazbenika. No i to je imalo svoje dobre strane. Sve te emocije ljubomore, izdaje i bijesa koje su okruživale nastanak Mk II postave pokazale su se kao važan katalizator koji je potpirivao kreativnost novih Deep Purple.
Budući da su članovi grupe za ono vrijeme posjedovali briljantne tehničke vještine, a Gillan se tada smatrao zapanjujućim pjevačem jer je razvijao izvanrednu vokalnu snagu u svakom registru, kvintet je na nastupima mogao proizvesti izuzetnu scensku neman, nezamislivu za ono doba. U međuvremenu su se strasti između Glorie Bristow i HEC Ltd. menadžmenta smirile, a Episode Six u svoje su redove primili i tipa koji je bio istodobno basist i pjevač, bivšeg člana Big Three Johnnyja Gustafsona. Episode Six svoj posljednji nastup s Gillanom i Gloverom odsvirali su 26. 7. 1969.
Roger Glover je o ravnopravnim doprinosima svih petero članova nove postave rekao i ovo: »Ritchie nije bio samo gitarist, bio je briljantan inovator. Bio je fenomenalan u onome što je radio u kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima. Stvarao je stvari koje si ja nikad ne bih mogao smisliti. Bio je zarazan i dinamičan skladatelj. Ali mislim da on sam to ne bi mogao stvoriti. Trebali su mu ostali. U grupi je imao ulogu motivacijskog karaktera.«
Kad smo već kod Richieja, vrijedi istaknuti incident iz backstagea, kad je bend nastupao na jednom od koncerata 1970. godine. Richie se prisjeća: »Često za to krivim sam sebe. Bili smo u klubu Rock’n’Roll Circus. Bilo je to veće mjesto u Francuskoj. Ne znam zašto je to tako, ali oduvijek sam volio izvoditi djetinjaste šale na tuđi račun. Praktične šale. Bilo je to u backstageu. U nekom trenutku Ian (Gillan) je htio sjesti. Primijetio sam da je pijan pa sam mu brzo izmaknuo stolac. Nisam pak procijenio da smo na rubu prostora koji je bio podignut nekih 5 metara iznad tla. Ian je pao u tu dubinu ravno na glavu. Čuo sam kako je glavom udario u tvrdo tlo. Mislio sam da je svemu kraj i da je mrtav. Onda se vratio gore i pitao sam ga: »Jesi li dobro?« Odvratio je: »Da. Malo sam si ozlijedio glavu, to je sve.« No nakon toga više nikad nije bio isti. Od trenutka kad je tresnuo glavom o tlo, to više nije bila ista osobnost.«
Kao što je spomenuto, Gillan je na prvim koncertima Mk II postave često na pozornici bio bez pravog posla, no već u srpnju su se počele brzo slijevati nove ideje, u koje se pjevač na probama aktivno uključivao. Bend je probao novi materijal u prostorima zgrade Hanwell Community Centre.
Roger Glover se prisjeća: »Sve nove ideje koje sam predstavio članovima grupe, oni su htjeli odmah isprobati kako funkcioniraju. Tako je prvo nastala skladba Speed King. Blackmore je naime tražio ubrzanu stvar kojom bi grupa otvarala koncerte.«
Speed King se u svojoj prvoj verziji zvala Kneel & Pray, a bend je skladbu krajem kolovoza već prvi put isprobao na pozornici. Prije nego što je našla mjesto na albumu, bend joj je dvaput posve promijenio aranžman, pa i kad je došao u studio snimiti je u konačnoj verziji, ona još nije bila posve dovršena. Glover dodaje: »Richie je sugerirao da smislim sličnu frazu kao što je ima Hendrixov Fire«. Gillan nagovještava da je među članovima tadašnje postave Deep Purple u tren oka uspostavljena izvrsna međusobna kemija, koja je s jedne strane dopuštala ekscentričnost, a s druge tu ekscentričnost spajala s »normalnošću«. Ian Paice ga dopunjuje: »Odjednom je u takvom radnom okruženju bilo moguće baš sve«.
Što se tiče glazbenih utjecaja albuma »In Rock«, zanimljiv je kontrast između Gillanove i Gloverove pozadine iz Episode Six, koja je proizlazila iz sažetog i lagodnog popa, s nečim što je zvučalo pustolovno, manje stegnuto prema eksperimentiranju i s iskustvima koja nisu zahtijevala mnogo koncentracije. Gillan kaže: »Sve se akumuliralo. Jon Lord bio je klasično školovan glazbenik, svakako nadahnut Jimmyjem Smithom. Ian (Paice) je izrezbareno utjelovljivao Buddyja Richa. Što se mene tiče, na mene su utjecali Elvis Presley, Little Richard, Chuck Berry, Fats Domino, Ella Fitzgerald i Jerry Lee Lewis. Rogerov kasniji utjecaj, koji je počeo dolaziti do izražaja, bio je Bob Dylan. Kad sve to spojiš, to je zajamčeno unikat. Da si iz te priče izvadio jednog od nas, rezultat bi i dalje bio isti. Za mene je rock glazba bila vrsta stava.«
Ideje su kipjele i Deep Purple su brzo stvarali novi materijal. Iako se Hanwell Community Centre nalazio na dovoljno udaljenom kraju zapadnog Londona, što je trebalo osigurati stanovnicima susjedstva miran san, grupa je tijekom probanja i stvaranja materijala proizvodila poprilično buke, koja nije ostala neprimijećena. U tom je razdoblju u susjednoj prostoriji iste zgrade na probama svoj materijal vježbao još jedan bend. Zvao se Spice. Oni su se brzo zarazili bučnom retorikom fraziranja koja je dolazila iz susjedne sobe, a stvarali su je Deep Purple, pa su istodobno vrlo brzo posudili dvije ili tri njihove fraze i ugradili ih u svoje prve kompozicije. Ubrzo nakon toga ta je grupa promijenila ime u Uriah Heep.
Još prije snimanja albuma »In Rock« za Deep Purple dogodio se još jedan važan događaj. Nastanak koncertnog dokumenta »Concerto For Group And Orchestra«. Od kolovoza nadalje Lord je bio do grla uvučen u rad na tom projektu, kojem su zeleno svjetlo dali Edwards i Colleta. Njih dvojica rezervirali su The Royal Albert Hall i postigli dogovor o suradnji s kraljevskim filharmonijskim orkestrom. Lord je tako izostajao s proba s grupom, koja je već vatreno probavala novi materijal, što je ljutilo posebno Blackmorea. Napokon je stigao rujan i grupa je Lordovo djelo izvela u kombinaciji s orkestrom na koncertu koji je snimljen i kasnije izdan kao koncertni album. Gillan se prisjeća da ga je hvatala skepsa kako će ljudi prihvatiti taj potez grupe, no u tome je, slično kao i ostali članovi, pogriješio. Bend je u to vrijeme zbog svih manevara, ali i sve uvjerljivijih koncertnih nastupa, do dana kad je s orkestrom zasvirao u The Royal Albert Hall, u očima šire javnosti uspio izazvati veliku aktualnost i zanimanje. Zato su izvrsne glazbene kritike nakon te smjele »fuzije rocka i klasične glazbe« pljuštale sa svih strana.
Kad se »ta oluja smirila«, grupa je opet svu energiju usmjerila na snimanje albuma »In Rock«. Snimljen je u tri različita londonska studija. Najprije u studiju IBC, gdje su na vrpce spremili Speed King, a za njom je slijedila Living Wreck. Ian Paice za potonju kaže da mu je to najdraža »In Rock« stvar što se bubnjeva tiče. Zbog zvuka bubnjeva, jer u toj skladbi djeluju, prema Ianovim riječima, izrazito živo, tvrdo, čelično i bezobrazno! Ostatak ekipe pak je vagao treba li tu stvar uopće uvrstiti na album. Sve do zadnjeg trenutka. Dečki su naime smatrali da je skladba za nešto takvo jednostavno preslaba.
Grupa je kraći, ali izrazito bučan i namjerno kaotičan uvod u skladbu Speed King snimila zasebno. Kad se Blackmoreovo gitarsko divljanje u tom uvodu smiri, ulaze Lordove Hammond orgulje, a Glover se pritom prisjeća: »Jon je na pola svog dijela pogriješio. Odsvirao je pogrešan akord. Umjesto da stvar ponovi i snimi ispočetka, napravio je kraću stanku i lukavo preokrenuo atonalnu liniju u svoju korist. Očito je taj trik Lorda posve zadovoljio«. Bend ipak ni s tom verzijom skladbe Speed King nije bio zadovoljan pa se u siječnju 1970. vratio u studio IBC, gdje je skladbu snimio još jednom.
Početkom studenoga 1969. počela je nastajati i famozna Child In Time. Glover kaže: »Ni ta skladba nije posve originalna i crpi nadahnuće iz druge skladbe. Prvo što sam napravio nakon priključivanja Deep Purple bilo je to da smo Richie, Ian (Paice) i ja zajedno otišli na odmor. Jednog dana iznajmili smo čamac kojim smo plovili Temzom i cijeli dan vrtjeli ploče različitih izvođača. U tom izboru našao se i album grupe It’s A Beutiful Day, a na njemu skladba Bombay Calling.« I Jon Lord, koji je tu skladbu u to vrijeme već poznavao, nije skrivao oduševljenje njezinim aranžmanom. Deep Purple su se s It’s A Beautiful Day dogovorili tako da su u zamjenu za korištenje glavnog motiva skladbe Bombay Calling dopustili grupi It’s A Beautiful Day da po volji iskoristi vodeće motive skladbe Wring that Neck, koja je tako u rukama It’s A Beautiful Day postala Don And Dewey i završila na njihovu drugom albumu »Marrying Maiden« (1970). Deep Purple su brzo sastavili tu kultnu skladbu, koja je postala zloglasni favorit njihovih koncerata. Kad su s njom stigli na snimanje, na pozornici je već bila vrlo dobro izbrušena.
I Into the Fire potječe sa snimanja u IBC studiju, kao i instrumental Jam Stew. Bend nikad nije snimio vokalnu verziju tog instrumentala, a kad se pojavio na nastupu u jednoj od BBC-jevih emisija, Gillan je tek tada uopće prvi put vokalno markirao komad. I za Into the Fire ideju je pridonio Glover, a komad se temelji na kromatskoj Blackmoreovoj frazi, posebno rušilačke naravi, koja je ubrzo našla mjesto u koncertnom repertoaru. Bend je u njezinu izvođenju posebno uživao jer je upravo u toj točki mogao razvijati najvišu razinu svoje novootkrivene gromoglasne udarnosti.
Od 1. 1. 1970. bend se preselio u studio De Lane Lea, gdje je tog dana snimio Hard Lovin’ Man. Pritom je s grupom surađivao tonski inženjer po imenu Martin Birch. I ovu skladbu je donio Glover, a potječe iz jamova izvedenih u Hanwell Community Centreu. Glover nastavlja: »To je čudovišna skladba. Moja najdraža s ovog albuma. Sažima svu našu esenciju tog vremena i najiskrenije i najslikovitije prenosi na vrpcu energiju koju smo stvarali na pozornici. To posebno vrijedi za solo Jona Lorda, koji je bio na dlaku sličan onome što je radio na pozornici tijekom izvedbe ove skladbe. U ovoj skladbi odražava se naša srž eksperimentiranja, sva ludost u izboru uložaka i prijelaza, dva odlična sola, nezaustavljiva udarnost, mačistički tekst i velika razigranost.« Bend je bio oduševljen Birchevim pristupom. Za ono vrijeme bio je vrlo moderan, jer je Martin bio jedan od rijetkih inženjera (uz Alana McKenziea – on je surađivao s Episode Six) koji je u to vrijeme poslušao grupu i potrudio se uhvatiti njezinu esenciju na vrpce. Birch je kasnije producirao sve albume grupe. Sve do njezina raspada 1976. Da ne bude zabune. »In Rock« su producirali još sami Deep Purple. No nisu svi bili zadovoljni studijem De Lane Lea. Takav je bio Ian Paice, kojem je smetao mali prostor u kojem njegovi bubnjevi nisu postizali zvučne karakteristike kakve je očekivao: »Zvuk bubnjeva bio je »plosnat«. U to je vrijeme bilo jako teško naći prikladan prostor za snimanje bubnjeva.«
Hrabrost koju je grupa pokazala namjerom da sama producira album donijela je, s druge strane, u sam proces nastajanja albuma i obilje kaosa. Odjednom je svih deset ruku kvinteta završilo na gumbima miksete, a svaki je član diktirao kakav zvuk želi. Paice komentira: »Čudo da nismo dobili zvučni šum. Zvuk je jednostavno postajao preopterećen!« Glover ga dopunjuje: »Svi smo nesvjesno povlačili poteze zbog kojih je album postajao sve tvrđi i tvrđi. A kako je album nastajao u razmacima između koncertnih nastupa, tu smo pozorničku energiju prenosili u studio. Svi mjerači zvuka stalno su bili u crvenom polju!«
Još jednu skladbu Deep Purple snimili su u studiju IBC. Kratki, ali udarni Cry Free, za koji su potrošili barem trideset snimaka. Ta skladba kasnije nije uvrštena na album. Posljednja skladba koju je grupa snimila za album u studiju De Lane Lea bila je Flight of the Rat. Bilo je to u ožujku 1970., a bend je skladbu razvio u Hanwell Community Centreu, nakon što se Lord poigravao na Hammond orguljama i netko je spomenuo Let bumbara. Zadnja skladba za album, koju su Deep Purple snimili u studiju Abbey Road, bila je Bloodsucker.
»In Rock« je album koji nikad ne bi bio takav kakav jest da Deep Purple zapravo nisu bili koncertni bend. Sve su se ideje rađale na pozornici ili u backstageu, kao i u prostoru Hanwell Community Centrea. I prije nego što su stigle do snimateljskih vrpci, proteklo je dosta vode. Dečki su ih naime u raznim varijantama preigravali i isprobavali na pozornici, kao i na probama, pri čemu su aranžmane mogli posve preokrenuti. Najteže je bilo sve to upamtiti. Tada još nije bilo džepnih pomagala kojima bi se ideja brzo zabilježila. No Deep Purple su više puta dolazili u studio s novom skladbom koju su prethodno dobro izbrusili na pozornici. Ian Paice dodaje: »Ako je skladba na albumu zvučala odlično, na pozornici je zvučala naprosto briljantno.«
U idućim mjesecima bend se bavio problemima koje je donio bankrot izdavača Tetragrammaton Records, s kojim je grupa imala potpisan ugovor u SAD-u. Srećom, prava su otkupljena od Warner Bros Recordsa. Ostalo je još traženje hita! Edwards i Colletta pojavili su se pred grupom s neugodnim pitanjem koje je grupa ionako cijelo vrijeme očekivala: »Trebamo hit!« U prvom tjednu svibnja 1970. Deep Purple još su jednom otišli u studio De Lane Lea, ali ondje nikako nisu našli pravu inspiraciju. Roger Glover prisjeća se: »U dva popodne vratili smo se u studio i probali opet. Ali bez sreće. Tako smo u osam navečer otišli u pub i nalili se. S Richiejem sam ostavio ostale i vratio se u studio. Richie je zgrabio gitaru i počeo svirati motiv koji mi se svidio i za koji je Richie rekao da ga je posudio od Ricky Nelsonove Sometime. Rekao sam: »Pa to ne možemo iskoristiti!« Richie je odvratio: »Zašto ne? Jesi li ikad čuo tu skladbu?« »Nisam«, rekao sam, a Richie je dodao: »Dobro.« Kad su se ostali vratili iz puba, skladbu smo dovršili. Naslov smo posudili iz stare skladbe Arthura Alexandera, a ritmički ključ preuzeli iz hita Canned Heat On the Road Again. Gillan dodaje: »U stanju u kakvom sam se vratio iz puba u studio, bilo je silno teško smisliti dovoljno banalan tekst za hit.« Tako je nastala skladba Black Night. Sljedeći dan Edwards i Colletta bili su u ekstazi oduševljenja!
»Deep Purple In Rock« izašao je 5. 6. 1970. kod izdavača Harvest Records i vrlo se dobro prodavao. U rujnu 1970., kad je singl Black Night tek počeo osvajati top-liste, »Deep Purple in Rock« već je bio visoko na njima! Ondje se održao cijelih 68 tjedana. Lord kaže da je ideju za naslovnicu smislio menadžer Tony Edwards i dodaje da mu je »Deep Purple In Rock« najdraži album koji su Deep Purple ikad snimili zajedno. Album se plasirao na četvrto mjesto britanske liste najprodavanijih ploča, a među trideset najprodavanijih ploča te liste zadržao se još cijelu godinu nakon toga. Sve dok ga na njoj nije zamijenio album »Fireball«, a i poslije se povremenim naskocima vraćao na liste. Dobroj prodaji vjerojatno je pridonijela i privlačna naslovnica na kojoj su članovi grupe uklesani u stijene planine Mount Rushmore, gdje inače stoje glave petorice američkih predsjednika. S »In Rock« Deep Purple ušli su u svoju najkreativniju eru, u kojoj su nanizali albume »Fireball«, »Machine Head«, »Made In Japan«, »Who Do We Think We Are«, »Burn« i »Stormbringer«. Oni su izašli u iduće četiri godine i ustoličili Deep Purple kao jednu od najslavnijih i najcjenjenijih rock grupa na svijetu.
Jon Lord je u jednom intervjuu 1971. značenje albuma »In Rock« popratio riječima: »In Rock bio je pravi vrhunac svih naših koncertnih aktivnosti. Prva tri albuma bila su simpatična, ali bez smjera. Nitko na planetu naime nije znao što dovraga grupa uopće radi i što želi. Onda smo se svjesno načas zaustavili, skupili i počeli razmišljati o skladanju materijala koji svi razumijemo. Rezultat je »In Rock«, koji je za nas bio prijelomna točka. Počeli smo vjerovati u ono što radimo. Ne zanima nas obrazovanje naše publike, više nas zanima kako je zabaviti. A to je bit svega.«
Jon dodaje: »Uz »In Rock« smo puno naučili. Album je nastajao šest mjeseci i mislim da se zaista sve isplatilo. Iskreno mogu reći da je to prvi album kojim smo posve zadovoljni. Podigao nam je samopouzdanje. Tijekom tog dugog razdoblja nastajanja puno smo naučili o sebi i o našoj glazbi, kao i o našem poimanju novog glazbenog smjera. »In Rock« je temelj za sav naš novi zvuk i naš novi način razmišljanja. Važimo za vrlo ekstravertirane osobe. Volimo paliti našu masu i družiti se s njom.«
S obzirom na to da je prije albuma »In Rock« izašao »Concerto For Group And Orchestra«, mnogi su očekivali da će »In Rock« u inspiraciji snažnije počivati na elementima klasične glazbe. Ali nije bilo tako. Jon Lord objašnjava: »Osjećam da se sad udaljavamo od klasične glazbe, jer nikad nije bilo zamišljeno da klasična glazba bude i glazbeni smjer grupe. Više je to bio glazbeni eksperiment. Kao što vam je možda već poznato, bavili smo se temama klasične glazbe na ranim albumima, ali se sve to polako istrošilo. Trenutno ne koristimo nikakve pristupe komponiranju koji bi potjecali iz klasične glazbe. Povremeno su iznimka samo neki naši solo uložci.«
Do sredine sedamdesetih slika, recimo, »heavy rocka« konačno je bila utemeljena ekstravagantnom, arogantnom – ako hoćeš, i mačo pozom – na krilima cijele invazije grupa koje su pritom koristile izvorni format kakav je početkom sedamdesetih zacrtao »In Rock«. Deep Purple udahnuli su »rock ‘n’ roll televizoru« boje. A tim bojama slijedila je invazija grupa. Obiteljsko stablo rocka nakon izlaska albuma »Deep Purple In Rock« brzo se razgranalo u žanrove i podžanrove. Svima je temelj bio album »In Rock«, uz rijetke izvođače koji su Deep Purple u to vrijeme mogli izazvati. Jedni takvi bili su Queen.
Gillan je mnogo godina kasnije rekao: »Taj je album bio jedinstven jer je to bio prvi studijski album koji je Mk II postava snimila zajedno. Užitak koji je pratio njegov nastanak proživljavali smo iznova i tijekom snimanja idućih albuma, ali ne na svima. Uzmem li za primjer album »Who Do We Think We Are«, koji još uvijek tu i tamo zavrtim i na kojem nema nijedne loše skladbe – zapravo su one možda čak i dotjeranije – albumu ipak nedostaje ključni element. Zove se duša. To je album koji doživljavam samo kao izbor skladbi. A kad govorimo o albumima »In Rock«, »Fireball«, »Machine Head«, kao i o albumu »Perfect Strangers« i onima koje smo snimili u posljednje vrijeme, sve su njih u studiju pratili potpuno jednak užitak. Nismo ni znali u kakvu smo jamu upali s »In Rock«.«
Očito bez dna, jer je s dolaskom albuma »In Rock« među nas stigao »heavy rock«. I tu je ostao! Zauvijek.
Autor: Aleš Podbrežnik
